Proštenište (crkva) Blažene Djevice Marije Bistričke, od posebnog je značaja za Mariju Bistricu i cijeli hrvatski narod. Što je Poljaku Majka Božja Čenstohovska, Francuzu Majka Božja Lurdska, Talijanu Majka Božja Loretska – to je Hrvatu Majka Božja Bistrička.
Marija Bistrica, kao hodočasničko mjesto i najveće hrvatsko nacionalno marijansko proštenište, ima dugu tradiciju vjerskoga turizma. Glavni cilj hodočašća je srednjovjekovna crkva iz prve polovice 14. st., s čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke s kraja 15. st.
Kada je prva bistrička crkva građena i kada je osnovana župa, pouzdano se ne zna. Prvi dokumenti o postojanju bistričke župe datiraju iz 1334. godine kada se spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije. Za pretpostaviti je da je župa postojala i prije. Iz darovnice kralja Andrije II., izdane 1209. godine, a u kojoj se županu Vratislavu i njegovoj braći vraćaju djedovski posjedi izgubljeni u građanskom ratu, spominje se kraljevski posjed “Bistricza” no ne i crkva. Najstariji opis bistričke crkve potječe iz 1622. Sastavljen je prilikom kanonske vizitacije. Nalazila se na brežuljku. Oko nje je bilo groblje. Crkvena je zgrada bila zidana. Iznad svetišta imala je svod, a iznad lađe ravan drveni strop. Cijeli je taj prostor bio oslikan starim slikama i ograđen zidom.
U kasnom srednjem vijeku crkva je bila posvećena Sv. Petru, odnosno Sv. Petru i Pavlu. Istom u 18. stoljeću mijenja se titular crkve u vezi s otkrićem čudesnog kipa Blažene Djevice Marije, pa župska crkva postaje posvećena njoj.
Tijekom vremena crkva je više puta obnavljana, posljednji puta temeljito u periodu 1880.-1882. Tada je uglavnom dobila današnji izgled. Restauracija je provedena prema nacrtima arhitekta Schmidta, a pod nadzorom arhitekta Hermana Bolléa. Za vrijeme gradnje uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje, što je proglašeno čudom.
Bistrička crkva 1923. godine dobiva naziv manje bazilike (basilica minor), a dodijelio joj ga je papa Pio XI. Ovakav naslov manje bazilike rimski prvosvećenici dodjeljuju samo značajnijim katedralama, župnim crkvama i svetištima.
Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio Majku Božju Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca.
15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila bistričko svetište nacionalnim marijanskim svetištem čitavoga hrvatskog naroda, a 13. srpnja odredila blagdanom Majke Božje Bistričke.
Najznačajniji dan u povijesti Marije Bistrice nakon pronalaska kipa je 3. listopad 1998., kada je Papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu i proglasio blaženim pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i bistričkoga hodočasnika kardinala Alojzija Stepinca.
Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici najveće je hrvatsko Marijino proštenište. Poznata hrvatska marijanska središta su i Svetište Gospe Sinjske, te Svetište Majke Božje Trsatske, a tu su i Remete, Trski Vrh, Voćin, Trsat, Aljmaš,. Međutim, od svih njih, bistričko je najpoznatije i najcjenjenije. Ono ima središnje mjesto u vjerskom životu hrvatskoga naroda, te je stoga i službeno proglašeno hrvatskim nacionalnim Marijinim svetištem. Godišnje u Mariju Bistricu dolaze stotine tisuća hodočasnika, da bi se poklonili crnom čudotvornom Bogorodičinu kipu.